Ima nešto čudno, a ne samo divno, krasno dok judi opušteno gredu ovin gradom, opivanon Matejuškon oli Pjacon... Ka da sve o riban, kamenu i moru oni znaju... Ka da u dušan´ in je sve na svon mistu dok pridikaju o pinezima, vrimenu i balunu... Ka da svi uredili su s Tebon stvari pa nonšalantno sad điraju Rivon, ne dajuć da ugođaj in ikor oli išta kvari. Ka da se nikad neće nać´ u onom važnom štajunu kad morat će reć "Adio"- svon (neupaljenom) lanpijunu... I kad iz vedrog neba neke pijavice litnje dođu- neće nikomen pomoć ni veliko iz skula znanje, a nit´ kakvo mudro škivavanje I kad budu " Zašto baš ja...?" ili " Zašto baš meni...?" govorili, samo ćeš ih sa žajen pogledat, a onda in život ka film prikazat, pa na koncu reć: " Moga si me, al´ me svo to vrime ča san tebi da´ nisi tija slušat... a kamoli malo boje upoznat!" I ako judi, tako tvrdi ka škrapa ostanu do samega kraja, di će in pritegnit, dakle, ona Tvoja, ča ne laže, balanca...? Dražen Ra...
Vjera pak je jamstvo onoga čemu se nadamo, dokaz onih stvarnosti koje ne vidimo. Hebrejima 11.1