Život ili smrt
Rosa počiva na brižljivo pokošenoj tratini, čuje se poneki cvrkut ptica, inače je tiho, čujem samo jecanje svoje majke, koju potresa grčeviti plač, otac stoji pored nje, ruke mu vise. Na inače tako pouzdanim, ljubaznim licima svojih roditelja vidim samo bol zadnjih dana.
Osjećam hladnoću, hladnoću vjetra i kapljice kiše na licu, ali i unutarnju hladnoću – zašto je to učinila? Gledam u tamno drvo lijesa u kojemu sada leži i pokušavam zamisliti da se moja sestra više nikada neće vratiti. Samo što je bila tu, a sada? Jesam li ja kriva, jesam li što mogla učiniti, ... ili trebala?
Zadnjih dana se Maja sve više povlačila, inače tako pozorna i spremna na šalu, postajala je sve tiša i često sam u njenim očima vidjela tragove suza. U njezinu je pismu stajalo da više ne želi živjeti. Njezin prijatelj, nisam ga dobro poznavala, upravo ju je napustio, a osim njega nije imala mnogo prijatelja. Sa svojim lošim uspjehom nije imala mogućnost daljnjeg školovanja. Sve se nekako činilo sve gorim.
Govorila je da ne može zamisliti kako bi joj se u životu moglo dogoditi još nešto dobro, sve je tako beznadežno. Rekla sam joj "bit će", i "glavu gore, vrijeme prolazi..." Jesu li to bile riječi koje su je mogle utješiti?
Njezina bol, osamljenost ... nisam ih shvaćala ozbiljno. Nisam slutila da razmišlja o samoubojstvu. Jesam li ga mogla spriječiti? No sad se dogodilo, sve je napustila i potražila zaštitu u smrti.
Mnogim mladim ljudima događa se isto što i Maji. Život se ne odvija onako kako očekuju i kako se prikazuje u medijima – lijepo, skladno i uspješno. Sve će biti dobro! Postoji srdžba, nevolja, problemi, kao i duboka patnja, poput npr. gubitka osobe koju jako volimo ili teške bolesti. Ponekad se čini da je jedini izlaz okončanje života. Okončati sve, konačno imati mir i tišinu. Ne morati više ništa gledati ni slušati, čak ni osjećati.
Je li to izlaz ili kraj?
Smrt je kraj života, a ne oslobođenje od boli i beznađa. Slaba je utjeha reći: "vrijeme prolazi ... doći će bolja vremena". Čovjek u velikoj nevolji opet treba nadu. Stvarna utjeha su riječi koje izgovara netko tko suosjeća, razumije, prati, tko nikada ne odustaje i nikoga ne napušta. No tko može zaista suosjećati, tko je uvijek tu kad ga trebamo? U dubokoj patnji čovjek je ipak sasvim sam sa sobom, tu nas nitko ne može zaista pratiti. Nitko ne može nositi i ponovno podići onoga tko je u dubokoj žalosti. Svatko može biti sugovornik. Čovjek može suosjećati i hrabriti do određene mjere: prisutnošću i utješnim riječima. No tko poznaje dušu? Tko plače sa mnom, tko mi vidi u srce i poznaje moj put (težak ili lagan)?
„ Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam - riječ je Jahvina - naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu. Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se i ja ću vas uslišati. Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim. I pustit ću da me nađete - riječ je Jahvina..“ Jeremija 29, 11-14a
„ Blizu je Jahve onima koji su skršena srca…“ Psalam 34, 19a
„ On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove.“ Psalam 147, 3
To je duboka poruka, koja donosi nadu za sve ljude koji žaluju, strahuju, ne znaju kako i što dalje, Gospodin je blizu, on zna sve, i potraži ga upravo tu gdje si sada.
Njega, Isus Krista, za naše su patnje, za naš grijeh i srca iskvarena grijehom, tukli, izrugivali i raspeli. On je uskrsnuo i oslobodio put prema Bogu da bismo ga mogli upoznati. Želio bi nam oprostiti grijeh i pomoći nam da oprostimo onima koji su nam učinili nažao, želio bi nas voditi i pratiti, tješiti, jačati. On poznaje srca i traži ljude koji će mu se potpuno povjeriti i dopustiti da ih promijeni i vodi.
On živi ... i zabrinut je za tebe.