Ako Bog nije na prvom mjestu, ako nije u svemu što radimo, ako nije važniji od posla, od obitelji, od obaveza i svega ostalog onda smo u vrlo velikom problemu!
I pored svega toga što znam i ja se sam vrlo često nađem u takvom problemu, jer kao i mnogi ponekad s lakoćom brkam prioritete.
U našem svakodnevnom življenju uvijek se iznova ...pojavi nešto što se nametne kao hitno, kao neodložno, kao stvarno važno ili strašno ugodno. I što je najgore, činjenica da se redovno molim i da se trudim sve što radim raditi na način da u svemu tome budem svjestan Boga i svog odnosa s njim, nimalo ne pomaže! Mnogo puta se nešto isprijeći između mene i Boga, a da ja to niti ne primjetim. I dalje sve izgleda dobro, čitao sam Riječ, molio sam se, otišao na slavljenje, imao zajedništvo sa braćom i sestrama u Kristu, ali... nešto ipak nije kako treba: kada završi dan i kada pogledam kako sam ga odživio vrlo često sam prazan, iznuren, nezadovoljan. Uviđam da sam se dozvolio probosti nepotrebnim obavezama, pogrešnim procjenama, lažnom hitnošću ili lažnom važnošću nekih stvari koje radim i onda shvatim: Bog nije ovako zamislio moj život! Tada znam da sam pogriješio, jer uistinu, najveći dio stvari na koje trošimo svoje živote nisu uopće važne!
Možemo se zapitati ovo:
Što je uopće važno?
Što određuje važnost stvari koje radimo?
Ili još bolje, tko određuje važnost tih stvari?
Mi, svijet ili Bog?
Tako često živimo život u kojemu prihvaćamo mjerila vrijednosti svijeta koji nas okružuje. Ali, taj je svijet 'nakrivo nasađen' - svijet u kojem živimo je svijet koji strelovito klizi nizbrdo, velikim dijelom upravo zbog neodgovarajućih mjerila važnosti i vrijednosti stvari koje ga tvore. Na koncu, znamo kome pripada ovaj svijet. Zar je zlome u interesu da mi budemo sretni i zadovoljni u Kristu? Nije li sasvim učinkovit način da nas se odvede daleko od Boga upravo taj da nas se zavara o prioritetima i navede da se (pre)opteretimo?
Veoma često mi uspostavljamo neka svoja vlastita pravila o tome kako bi trebalo živjeti i kakve bi stvari trebale biti. Povodimo se za svojim shvaćanjima, za svojim željama i svojim vlastitim vizijama. Nazalost, time samo gradimo kule u pjesku i uzaludno se upinjemo posložiti rasute kockice u zamršenoj slagalici svog života. Ni ovaj pristup ne pomaže niti nam daje toliko potreban mir u duši.
Jedini način koji imamo i koji zaista može donjeti sklad u naš život jest potpuno se posvetiti Bogu. To ne znači nužno svakodnevno odlaziti u crkvu, citati hrpe krščanskih knjiga i provoditi sate i sate u molitvi jer, makar sve to može biti dobro i korisno, to nije ono što je Bog zamislio da mi budemo.
Što to znaći biti poslušan Bogu? Mnogi to brkaju sa vršenjem religioznih praksi koje tako lako postanu tek isprazni ritual. Mnogi smatraju da to znaći upregnuti sve svoje snage u služenje unutar raznih crkvenih aktivnosti, ili uzeti učešća u raznim službama unutar crkve, ili se možda u potpunosti predati misijskom djelovanju...
Nema sumnje da za pojedine od nas upravo to može biti ona 'prava stvar', no biti poslušan Bogu nije šablon koji možemo unaprijed definirati i slijediti, već nešto sasvim drugo: biti poslušan Bogu najprije znači dozvoliti Bogu da bude neprikosnoveni i jedini gospodar u našem životu!
Razmotrimo ovo: ako smo svoj život dragovoljno predali Kristu, ako sve što imamo i sve što jesmo dugujemo Njemu, s kojim pravom se onda postavljamo gospodarima svoje sudbine? Nismo li upravo mi, svojoj slobodnom voljom, jasno i trezveno, potpuno presvjedočeni o svim bitnim činjenicama bili oni koji su u jednom trenutku svog života neopozivo rekli: 'Kriste, predajem ti svoj život - vodi me!'.
Kada smo ga jednom priznali kao svog Gospodina tj. gospodara, kada smo presvjedočeni silinom njegove presvete žrtve shvatili da mu ničim i ni na koji način ne možemo uzvratiti za ono što je On za nas učinio, kada smo dakle shvatili da je želja našeg srca imati odnos pun ljubavi s Njim, zašto onda u svom svakodnevnom življenju svojim postupcima i odlukama nječemo svoje obečanje? Zašto li se uopče čudimo što tako često ne osjećamo Mir Božji u svojim srcima kada smo mu neposlušni?
Biti poslušan Bogu znači najprije dozvoliti mu da nam govori, da nam pokaže što On ima za nas, gdje želi da budemo i što On želi da radimo. Tek kada samima sebi dozvolimo da vidimo što Bog radi oko nas i gdje nas poziva da uzmemo učešća u Njegovom silnom djelu, možemo mu biti poslušni. Tek tada naša poslušnost može donjeti istinske blagoslove u naše živote i živote naših najmilijih