U Hrvatskoj postoji nekoliko snažnih tema koje kruže javnim prostorom; među najsnažnijima je nerazriješena kolektivna trauma iz 2.sv. rata. Tema se probudi i ovlada javnošću periodički - pri komemoracijama žrtava u Jasenovcu i Bleiburgu, ali i sporadično – pri otkriću kakve masovne grobnice, kako se nedavno zbilo s obznanjenim grobištem u rudarskom oknu u Hudoj Jami. U slučaju ovog potonjeg, stravične su slike ljudskih kostiju i mumificiranih tijela prikazane u elitnim televizijskim terminima i mnogi su uz nevjericu osjetili i žeđ za pravdom.
Eksplozija reakcija koja je uslijedila mogla bi se pratiti na dvije razine. Jednu razinu čine oni koji su strastveno uključeni u pitanja zločina tijekom i nakon 2.sv.rata, počinjenih od strane ustaškog ili komunističkog režima. Ovi uglavnom u ime krvi vlastitih žrtava vokalno traže osudu (kako ispada) često samo jednog od dotičnih režima. Drugu razinu čine oni koji cijelu temu smatraju kamenom oko vrata koji nas kao naciju sputava da živimo živote slobodne od aveti prošlosti: „Pustimo povijest povijesničarima a mi se okrenimo praktičnim temama i budućnosti!“ – načelni je sukus ovog stava. No tema zločina i žrtvi 2.sv. rata ne jenjava a slike leševa i kostiju će uvijek isto djelovati pa i na generacije koje žive u drugim vremenima. Dojam koji žrtve i zločinci ostavljaju putem svojih ostataka na nas žive se ne može svesti na politikanstko podgrijavanje stare juhe: „čiji je stari bio ustaša a čiji partizan“ – čemu se podsmjehuju TBF-ovci - jer su ovdje na djelu sile jače od tek medijski proizvedenih strasti.
Kada je Kain ubio brata Abela i potom odlučio zaboraviti na svoj zločin, Bog ga je podsjetio: „Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.“ (Postanak 4,9). Kainov zločin Biblija predstavlja kao prototip svih zločina ljudske povijesti a krv svih žrtava tutnji u Božjim ušima. „Slušaj!“ – kaže Bog Kainu i tako isti tutanj krvi koji muči Boga prelazi i na nas. Okretanje k budućnosti bez odgovora na viku krvi žrtava koje bismo zatrpali zemljom zaborava vraćat će nam se kroz slike ljudskih kostiju iznova otkrivenih grobišta i samopravednih govornika koji pijani od krvi svojih žrtava stvaraju nove žrtve - metaforički a možda i doslovno. Pa što da radimo s tom vikom krvi iz zemlje? U Bibliji čitamo da se s vikom Abelove krvi nadglasava jedna druga krv, krv koja ne zove na osudu već na ujedinjenje: „Pristupili ste... k Isusu, posredniku Novoga saveza i škropljeničkoj krvi koja govori bolje od Abelove“ (Hebrejima 12,22-24). Žrtva Isusa Krista također viče Bogu i ljudima, jače od krvi žrtava čiji su krvnici ostali nekažnjeni i to ne s pozivom na osvetu već na ujedinjenje s Bogom i otkupljenim čovječanstvom! Ali tko je taj koji bolje čuje govor Kristove krvi od one Abelove? Ili drugačije; tko će pred slikama kostiju žrtava prije osude prvo intuitivno i sponatno oprostiti? Oni koji pristupe Isusu. Oni koji se svijesno i odlučno opredjele za Isusa i sve što on posreduje po Novom Savezu.
No da li je to sve? Krvlju na krv, žrtvom na žrtvu? Da li se i oni koji pristupe Isusu i dalje vrte u istoj spirali smrti makar i sa pozitivnom životnom perspektivom? Nije dovoljno reći da su žrtve i zločinci našli pravdu pred Bogom na drugom svijetu jer su oni svoje kosti ostavili na ovome da proganjaju budućnost kao i sadašnjost! Hvala Bogu, Isusova žrtva ima i drugu stranu a to je njegovo uskrsnuće. On nije uskrsnuo u drugom već u ovom našem svijetu, i ako je govorio istinu, njegovo će tjelesno uskrsnuće za sobom povući na isti način i uskrsnuće čitavog čovječanstva. Bog koji je stvorio nebo i zemlju, ponovo će kostima žrtava stvoriti meso i kožu te udahnuti život pa će se jednog dana u budućnosti na ovoj zemlji ponovo sresti žrtve i njihovi krvnici na ravnopravnoj platformi Božjeg suda. Isus je to ovako rekao: „Dolazi čas kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izići iz njih: koji su činili dobro na uskrsnuće na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće na propast“ (Ivan 5,28-29). Jezivi prizor kostiju žrtava nije posljednji komentar sudbine na njihove živote, niti su njihovi krvnici nekažnjeno utekli u starost, senilnost i naposlijetku, smrt.
Po Isusovom uskrsnuću život će na svim frontovima pobijediti smrt no za koga je to dobra vijest? Za zločince – saveznike pobijeđene smrti - svakako nije. Mogu li žrtve samom činjenicom svojeg stradanja steći uskrnuće na život? Može li krvnik iz Jasenovačkog logora, koji je na Križnom putu mučki smaknut i čije kosti možda gledamo na ekranu kada se otkrije kakvo masovno grobište, uskrsnuti na život? Njegova krv će osuditi njegovog krvnika ali neće opravdati njega samog. Stvarno pitanje je: čija krv nam tutnji u srcu i glavi? Abelova ili Kristova? U prvom slučaju naš zahtjev za pravdom nad tuđim zločinom bit će zadovoljen o sveopćem uskrsnuću, no hoćemo li mi sami opstati po tom kriteriju? Većina nas nismo ubojice, ali hoćemo li na koncu svojih života moći reći da nikome nismo ništa dužni, pogotovo uzevši u obzir Isusovu kvalifikaciju ubojstva već i kao samu mržnju i prezir (Matej 5,21-22)? Ne zakopavajmo u prošlost i zaborav kosti žrtava (stvarnih iz 2.sv.rata i metaforičkih iz naše prošlosti), ne tražimo osvetu i osudu prije vremena, pristupimo Isusu Kristu posredniku Novog Saveza i krenimo u budućnost slušajući glas Isusove krvi te tako ne u strahu već u nadi očekujmo dan uskrnuća i sveopće pravde.
Roko Kerovec
Eksplozija reakcija koja je uslijedila mogla bi se pratiti na dvije razine. Jednu razinu čine oni koji su strastveno uključeni u pitanja zločina tijekom i nakon 2.sv.rata, počinjenih od strane ustaškog ili komunističkog režima. Ovi uglavnom u ime krvi vlastitih žrtava vokalno traže osudu (kako ispada) često samo jednog od dotičnih režima. Drugu razinu čine oni koji cijelu temu smatraju kamenom oko vrata koji nas kao naciju sputava da živimo živote slobodne od aveti prošlosti: „Pustimo povijest povijesničarima a mi se okrenimo praktičnim temama i budućnosti!“ – načelni je sukus ovog stava. No tema zločina i žrtvi 2.sv. rata ne jenjava a slike leševa i kostiju će uvijek isto djelovati pa i na generacije koje žive u drugim vremenima. Dojam koji žrtve i zločinci ostavljaju putem svojih ostataka na nas žive se ne može svesti na politikanstko podgrijavanje stare juhe: „čiji je stari bio ustaša a čiji partizan“ – čemu se podsmjehuju TBF-ovci - jer su ovdje na djelu sile jače od tek medijski proizvedenih strasti.
Kada je Kain ubio brata Abela i potom odlučio zaboraviti na svoj zločin, Bog ga je podsjetio: „Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.“ (Postanak 4,9). Kainov zločin Biblija predstavlja kao prototip svih zločina ljudske povijesti a krv svih žrtava tutnji u Božjim ušima. „Slušaj!“ – kaže Bog Kainu i tako isti tutanj krvi koji muči Boga prelazi i na nas. Okretanje k budućnosti bez odgovora na viku krvi žrtava koje bismo zatrpali zemljom zaborava vraćat će nam se kroz slike ljudskih kostiju iznova otkrivenih grobišta i samopravednih govornika koji pijani od krvi svojih žrtava stvaraju nove žrtve - metaforički a možda i doslovno. Pa što da radimo s tom vikom krvi iz zemlje? U Bibliji čitamo da se s vikom Abelove krvi nadglasava jedna druga krv, krv koja ne zove na osudu već na ujedinjenje: „Pristupili ste... k Isusu, posredniku Novoga saveza i škropljeničkoj krvi koja govori bolje od Abelove“ (Hebrejima 12,22-24). Žrtva Isusa Krista također viče Bogu i ljudima, jače od krvi žrtava čiji su krvnici ostali nekažnjeni i to ne s pozivom na osvetu već na ujedinjenje s Bogom i otkupljenim čovječanstvom! Ali tko je taj koji bolje čuje govor Kristove krvi od one Abelove? Ili drugačije; tko će pred slikama kostiju žrtava prije osude prvo intuitivno i sponatno oprostiti? Oni koji pristupe Isusu. Oni koji se svijesno i odlučno opredjele za Isusa i sve što on posreduje po Novom Savezu.
No da li je to sve? Krvlju na krv, žrtvom na žrtvu? Da li se i oni koji pristupe Isusu i dalje vrte u istoj spirali smrti makar i sa pozitivnom životnom perspektivom? Nije dovoljno reći da su žrtve i zločinci našli pravdu pred Bogom na drugom svijetu jer su oni svoje kosti ostavili na ovome da proganjaju budućnost kao i sadašnjost! Hvala Bogu, Isusova žrtva ima i drugu stranu a to je njegovo uskrsnuće. On nije uskrsnuo u drugom već u ovom našem svijetu, i ako je govorio istinu, njegovo će tjelesno uskrsnuće za sobom povući na isti način i uskrsnuće čitavog čovječanstva. Bog koji je stvorio nebo i zemlju, ponovo će kostima žrtava stvoriti meso i kožu te udahnuti život pa će se jednog dana u budućnosti na ovoj zemlji ponovo sresti žrtve i njihovi krvnici na ravnopravnoj platformi Božjeg suda. Isus je to ovako rekao: „Dolazi čas kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izići iz njih: koji su činili dobro na uskrsnuće na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće na propast“ (Ivan 5,28-29). Jezivi prizor kostiju žrtava nije posljednji komentar sudbine na njihove živote, niti su njihovi krvnici nekažnjeno utekli u starost, senilnost i naposlijetku, smrt.
Po Isusovom uskrsnuću život će na svim frontovima pobijediti smrt no za koga je to dobra vijest? Za zločince – saveznike pobijeđene smrti - svakako nije. Mogu li žrtve samom činjenicom svojeg stradanja steći uskrnuće na život? Može li krvnik iz Jasenovačkog logora, koji je na Križnom putu mučki smaknut i čije kosti možda gledamo na ekranu kada se otkrije kakvo masovno grobište, uskrsnuti na život? Njegova krv će osuditi njegovog krvnika ali neće opravdati njega samog. Stvarno pitanje je: čija krv nam tutnji u srcu i glavi? Abelova ili Kristova? U prvom slučaju naš zahtjev za pravdom nad tuđim zločinom bit će zadovoljen o sveopćem uskrsnuću, no hoćemo li mi sami opstati po tom kriteriju? Većina nas nismo ubojice, ali hoćemo li na koncu svojih života moći reći da nikome nismo ništa dužni, pogotovo uzevši u obzir Isusovu kvalifikaciju ubojstva već i kao samu mržnju i prezir (Matej 5,21-22)? Ne zakopavajmo u prošlost i zaborav kosti žrtava (stvarnih iz 2.sv.rata i metaforičkih iz naše prošlosti), ne tražimo osvetu i osudu prije vremena, pristupimo Isusu Kristu posredniku Novog Saveza i krenimo u budućnost slušajući glas Isusove krvi te tako ne u strahu već u nadi očekujmo dan uskrnuća i sveopće pravde.
Roko Kerovec