Pakao kao mržnja
Pakao je ondje gdje nitko nema ništa zajedničko s nikim osim činjenice da se svi međusobno mrze i da se ne mogu udaljiti jedan od drugoga ni od samih sebe.
Svi su bačeni zajedno u svoj oganj i svaki pokušava odrinuti druge od sebe golemom, nemoćnom mržnjom. A razlog zašto se žele osloboditi jedni od drugih nije toliko što mrze ono što vide na drugima, koliko to što znaju da drugi mrze ono što vide na njima: i svi prepoznaju jedan na drugomu ono što preziru na sebi, sebičnost i nemoć, agoniju, strah i očajavanje.
Drvo se poznaje po svojim plodovima. Ako želite razumjeti socijalnu i političku povijest modernog čovjeka, proučavajte pakao.
Pa ipak svijet, sa svim svojim ratovima, nije još pakao. I povijest, kakogod strašna, ima drugo i dublje značenje. Jer nije povijesno zlo njezino značenje niti je zlo našega vremena što ga možemo razumjeti. U peći je rata i mržnje skupina onih koji ljube jedan drugoga, povučena i slivena u heroizam ljubavi, jer trpe, dok je skupina onih koji sve mrze rastjerana i raspršena i njezini su građani razbacani na sve strane, poput iskara, dima i plamena.
Naš je Bog i vatra koja izjeda. I ako se mi po ljubavi preoblikujemo u Nj i gorimo kao što gori On, Njegova će nam vatra biti trajna radost. Ali ako odbijemo Njegovu ljubav i ostanemo u hladnoći grijeha te protivnici Njemu i drugim ljudima, tada će Njegova vatra (više našim izborom nego Njegovim) postati naš trajan neprijatelj, a Ljubav će, mjesto da bude naše veselje, postati naš mučitelj i naš rušitelj.
Kada ljubimo Božju volju, nalazimo Njega i Njegovu radost u svemu. Ali kada smo protiv Boga, to jest, kada ljubimo sebe više nego Njega, sve stvari postaju naši neprijatelji. Ne mogu pomoći pošto nam uskraćuju nezakonito udovoljavanje naših sebičnih zahtjeva prema njima, jer beskrajna je Božja nesebičnost zakon svake stvorene biti i utisnuta u sve što je On učinio. Njegovi stvorovi mogu biti prijatelji sa Njegovom nesebičnošću. Ako u ljudima nađu sebičnost, tada je mrze, boje se i opiru – dok ih ona ne ukroti i učini pasivnima. Pustinjski su Oci vjerovali da je jedan od znakova sveca to što može živjeti u miru sa lavovima i zmijama i da ih se ništa ne boji.
Nema ništa privlačiva u grijehu, ni u zlu kao zlu.
Zlo nije pozitivna stvarnost nego odsutnost savršenstva koje bi moralo biti ondje. Grijeh je u svojoj biti praznina, jer je manjak nečega što bi moglo privlačiti naše volje i naše umove.
Ono što ljude privlači na zla djela, nije zlo u njima nego dobro što je ondje gledano sa lažnog vidika i iskrivljenim očekivanjem. Dobro gledano sa tog ugla samo je mamac na zamki. Kada ste ga uspjeli uzeti, zamka se ispružila i vi ste ostali nezadovoljan, prazan – i pun mržnje. Grešnici su ljudi koji mrze sve, jer je njihov svijet pun nužno izdajstva, pun utvara, pun obmana. Najveći su grešnici najdosadniji ljudi na svijetu, jer se najviše dosađuju i smatraju život predosadnim.
Kada pokušavaju pokriti životnu dosadu bukom, uzrujavanjem i nasilnošću – neizbježivim plodovima života zaljubljena u vrijednosti što ne postoje – postaju nešto više nego dosadni: bič svijetu i društvu. A biti bič nije samo nešto glupo i dosadno.
A kada sve svrši, oni umru, uspomena njihovih grijeha u povijesti postaje odviše nezanimljiva i nametnuta školskoj djeci kao pokora, a ta je pregorka, jer čak neki osmogodišnjak može lako vidjeti kako je beskorisno učiti o ljudima poput Hitlera, Staljina, Napoleona…