Mnogi crkveni ljudi znaju reći svojim djelima ono što nikad ne bi priznali svojim usnama. Čak i izrazi na njihovim licima upućuju na to da su nesretni i da im je dosadno. Njihovo ponašanje je takvo da je teško povjerovati kako im njihova vjera pruža ikakvo zadovoljstvo. Kako onda očekivati od drugih da povjeruju u Boga, ako On nije ispunio očekivanja svojih sljedbenika? Jedan odgovor koji Biblija nudi jest da oni koji tvrde da su Kristovi sljedbenici, to u stvari nisu. Određeno vrijeme izgledaju dosljedni, au stvari nisu (Matej 7:21-23; 13:24-30; 1 Ivan 2:18-19). Međutim, infiltracija varalica nije cijela priča. Biblija ne skriva činjenicu da su neki pravi ljudi od vjere također razočarani u Boga. I Stari i Novi zavjet daju primjere ljudi koji su bili izbezumljeni, čak i ljuti na Boga zato što je dopustio da pate u okolnostima u kojima su očekivali da će ih On zaštititi. (4. Mojsijeva 14:1-4: Psalam 73).
Pod pritiskom, čak iu vremenu blagostanja, istinski kršćani mogu biti ometeni u svom uvjerenju da njihova dobrobit ne leži u rukama drugih ljudi ili okolnosti. Zbog uvijek prisutnih diverzija i smetnji, Biblija poziva Božji narod da neprekidno obnavljaju svoje umove prisjećajući se onoga što je Bog učinio za njih (Rimljanima 12:1-2). Pismo poziva vjernike da održavaju svoju nadu i vjeru živom obnavljajući sjećanja o onome što već znaju (vidi 2. Petrova 1:1-15). Razlog je jasan. Nedostatak osnovnog kršćanskog ponašanja često se može pripisati nedostatku pamćenja (5. Mojsijeva 6:10-12).
OPASNOSTI
Isus je bio poznat po društvu koje je imao oko sebe. Jeo je i pio sa ljudima s kojima se drugi vjerski vođe ne bi družili ni u snu. No, Isus nije jeo i pio s ovakvim ljudima zato što ga je privlačio njihov način života. Činio je to kako bi im bio najbolji prijatelj kojeg su grešnici ikada imali. Da je imao pogrešne motive, veze koje je održavao bile bi opasne. Bez njegovih snažnih namjera ljubavi, optužbe koje su upućivali na njegov račun, da je bio "prijatelj grešnika" bile bi daleko štetnije. Njegov vlastiti učenik Pavao će kasnije napisati: "Ne varajte se: 'Zli razgovori kvare dobre običaje'. Probudite se kao što treba i ne griješite". (1. Korinćanima 15:33-34). Čak je i mudri car Solomon skupo platio svoje zabranjene veze (1. Carevima 11:1-13). Za posljedicu je bio u takvoj konfuziji da se ponašao kao netko tko nikad nije poznavao Boga (Propovjednik 1-12).
Dosljedni kršćani su napravili odluku vjere, koja signalizira promjenu smjera u njihovom razmišljanju o Bogu i sebi samima. Međutim, oni nisu prevladale svoju borbu sa sebičnošću, niti izgledaju moralno superiorni prema nehrišćanima. Njihova sposobnost da budu sebični ostaje nepromijenjena (Rimljanima 7:14-25). Njihovo popuštanje željama ostaje predvidljiva poput zakona o gravitaciji. Kada istinski kršćani prestanu živjeti pod utjecajem Duha i Božje Riječi (Galaćanima 5:16-26), sasvim je prirodno da se povrate na svoje sebične interese poput zmaja koji se spušta prema zemlji kada vjetar prestane puhati.
Bog Biblije traži od svog naroda da mu vjeruje, i to pod Njegovim, a ne pod njihovim uvjetima. On ih poziva da se ne oslanjaju na svoje vlastito razumijevanje, već da koriste svoj najbolji sud i zdrav razum te da se oslone na Njega. On poziva svoju djecu da Mu dopuste živjeti svoj život kroz njih. Oni koji zaborave ovaj princip ovisnosti o Bogu, u praksi propuštaju pokazati svoju različitost kao dosljedni kršćani. Čak su i prvi učenici naučili što znači opasnost oslanjanja na samoga sebe. One noći kad je Isus bio uhvaćen, jedan od Njegovih najbližih sljedbenika, ribar oštrog uma Petar, najavio je da je bio spreman slijediti svoga učitelja pa bilo to u zatvor ili u smrt (Luka 22:33). No, za samo nekoliko sati, zatekao je sam sebe kako se je u nekoliko navrata odrekao ga se, do te mjere da je rekao da uopće ne poznaje čovjeka iz Galileje. Njegovo je pogrešno uvjerenje zabilježeno kao upozorenje nama.
Ljudi koji se pretvaraju imaju reputaciju da su licemjerni iu svojim molitvama (Matej 6:5-8). Ljudi istinske vjere koriste molitvu, ne da bi impresionirali druge, već kao iskreno hvala, priznanje grijeha i traženje pravih puteva i pomoći. Znaju da nedostatak molitve ne može biti izbor bilo kome tko želi razviti osobni odnos s Bogom. Kada Kristovi sljedbenici ne pokazuju svoju ovisnost o molitvi, oni svojim ponašanjem mogu izgledati kao i ostali svijet (Jakov 4.1-6). Isus je upozorio svoje učenike o ovoj opasnosti one noći kad je bio zarobljen. Kratko pauzirajući od svoje borbe u molitvi, pozvao ih je: "Stražite i molite da ne padnete u napast jer je duh srčan, ali je tijelo slabo." (Matej 26:41). Nisu razumjeli. Spavali su umjesto da mole i, za manje od nekoliko sati, svi su ga napustili.
Car David je bio čovjek istinske vjere. U ljubavi za Božji zakon isticao se kao netko tko je bio čvrsto odlučan izbjeći moralni i duhovni pad (Psalmi 1; 119:11). Sama Biblija priznaje da je on Bio čovjek po Božjem srcu (Djela 13:22). Međutim, uspjesi na polju duhovnih postignuća nisu spriječili Davida da postane preljubnik i ubojica. Jedne noći, dok su drugi vodili njegove bitke, a on uživao očiglednu sigurnost krova svoje palače, David je upotrijebio moć svoga položaja kako bi prisvojio ženu drugoga čovjeka. U trenutku neopreza, David je otkrio značenje izjave, "Jer koji misli da stoji neka se čuva da ne padne." (1. Korinćanima 10:12).
Kao učitelj srca, Isus je podsjetio da neispitan motivi mogu rezultirati u kompliciranim oblicima samoprevare. Mnogo godina prije, prorok Jeremija je priznao opasnosti "unutarnje tame" kada je napisao, "Srce je prevarno više svega i opako: tko će ga poznati?" (Jeremija 17:9). Moderna psihologija je potvrdila našu tendenciju da izbjegnemo emocionalnu bol kroz suptilne oblike prijenosa i osporavanja. Postoje dokumentirane navike srca, kojima nastojimo otupjeti bol stvarne ili lažne krivnje. Međutim, psihologija ne može promijeniti srce. Svi mi imamo razloga spajanje Caru Davidu u njegovoj molitvi: "Okušaj me, Bože, i poznaj srce moje, ispitaj me, i poznaj pomisli moje. I vidi jesam li na zlu putu, i vodi me na put vječni." (Psalmi 139:23-34)
Kristov narod ima duhovnog neprijatelja koji pokušava ga zbuni i neutralizira njihov utjecaj. Ovaj protivnik vodi rat slabljenja. Žrtve su mnogobrojne. Bezbrojni su kršćani onesposobljeni od strane onoga koji je daleko suptilniji i pametniji nego što oni misle. Iako ne može prisiliti kršćane da griješe, on i njegovi grijesi su u neprekidnoj potrazi za slabošću koja mu omogućuje upad u živote istinskih vjernika (Efežanima 4:27; 6:10-20). Poput grabežljivca traži ranjivi plijen (1. Petrova 5:8).
Ljudi se ne mogu razviti u duhovno zrele osobe radeći ono što izgleda prirodno. Niti mogu postati poput Krista ako su prepušteni sami sebi. Čak ni najsnažniji kršćani nisu nikad trebali biti ostavljeni sami. Isus je naučavao svoje učenike ne samo da obraćaju ljude, već da ih u potpunosti poduče Njegovim načinima (Matej 28:19-20). Nekoliko godina kasnije, apostol Pavao je usporedio Kristove sljedbenike s ljudskim tijelom, u kojem svi dijelovi ovise jedan o drugom (1. Korinćanima 12). Iako su mnogi u današnjem vremenu razvili duh samostalnosti, takvo ponašanje ne reflektira izvornu Kristovu namjeru za Njegovu crkvu. Jasno im je dao do znanja da ljude poziva ne samo sebi, već ih upućuje jedne na druge.
NA KRAJU ...
Nisi sam ako sumnjaš u autentičnost crkvenih ljudi koji ne ostavljaju dojam Kristovih sljedbenika. Međutim, imaj na umu da je pogrešno pretpostaviti da ljudi koji tvrde da su kršćani nisu originalni samo zato što njihovo ponašanje ne odgovara njihovim tvrdnjama.
Dobra je vijest što Bog spašava ljude svojom milošću (nezasluženo ljubaznost) pod jednim jedinim uvjetom vjere u Njegova Sina (Efežanima 2:8-10). Iako nikada nema dobrog opravdanja za bilo kojeg dosljednog kršćana živjeti u grijehu, činjenica da Bog spašava ljude koji sagriješi protiv Njega i prije i poslije nego što povjeruju u Njegovog Sina je dobra vijest za sve. Ako Bog može spasiti ljude poput ovih, onda također može spasiti i nas. On nudi oprost i vječni život svima koji priznaju koliko su sagriješili u namjeri da žive neovisno od Njega. On nudi nebesa svima koji vjeruju da je Krist umro za njihove grijehe te da je ustao iz mrtvih kako bi živio svoj život kroz svakoga koji vjeruje u njega (Rimljanima 4:5).
Pod pritiskom, čak iu vremenu blagostanja, istinski kršćani mogu biti ometeni u svom uvjerenju da njihova dobrobit ne leži u rukama drugih ljudi ili okolnosti. Zbog uvijek prisutnih diverzija i smetnji, Biblija poziva Božji narod da neprekidno obnavljaju svoje umove prisjećajući se onoga što je Bog učinio za njih (Rimljanima 12:1-2). Pismo poziva vjernike da održavaju svoju nadu i vjeru živom obnavljajući sjećanja o onome što već znaju (vidi 2. Petrova 1:1-15). Razlog je jasan. Nedostatak osnovnog kršćanskog ponašanja često se može pripisati nedostatku pamćenja (5. Mojsijeva 6:10-12).
OPASNOSTI
Isus je bio poznat po društvu koje je imao oko sebe. Jeo je i pio sa ljudima s kojima se drugi vjerski vođe ne bi družili ni u snu. No, Isus nije jeo i pio s ovakvim ljudima zato što ga je privlačio njihov način života. Činio je to kako bi im bio najbolji prijatelj kojeg su grešnici ikada imali. Da je imao pogrešne motive, veze koje je održavao bile bi opasne. Bez njegovih snažnih namjera ljubavi, optužbe koje su upućivali na njegov račun, da je bio "prijatelj grešnika" bile bi daleko štetnije. Njegov vlastiti učenik Pavao će kasnije napisati: "Ne varajte se: 'Zli razgovori kvare dobre običaje'. Probudite se kao što treba i ne griješite". (1. Korinćanima 15:33-34). Čak je i mudri car Solomon skupo platio svoje zabranjene veze (1. Carevima 11:1-13). Za posljedicu je bio u takvoj konfuziji da se ponašao kao netko tko nikad nije poznavao Boga (Propovjednik 1-12).
Dosljedni kršćani su napravili odluku vjere, koja signalizira promjenu smjera u njihovom razmišljanju o Bogu i sebi samima. Međutim, oni nisu prevladale svoju borbu sa sebičnošću, niti izgledaju moralno superiorni prema nehrišćanima. Njihova sposobnost da budu sebični ostaje nepromijenjena (Rimljanima 7:14-25). Njihovo popuštanje željama ostaje predvidljiva poput zakona o gravitaciji. Kada istinski kršćani prestanu živjeti pod utjecajem Duha i Božje Riječi (Galaćanima 5:16-26), sasvim je prirodno da se povrate na svoje sebične interese poput zmaja koji se spušta prema zemlji kada vjetar prestane puhati.
Bog Biblije traži od svog naroda da mu vjeruje, i to pod Njegovim, a ne pod njihovim uvjetima. On ih poziva da se ne oslanjaju na svoje vlastito razumijevanje, već da koriste svoj najbolji sud i zdrav razum te da se oslone na Njega. On poziva svoju djecu da Mu dopuste živjeti svoj život kroz njih. Oni koji zaborave ovaj princip ovisnosti o Bogu, u praksi propuštaju pokazati svoju različitost kao dosljedni kršćani. Čak su i prvi učenici naučili što znači opasnost oslanjanja na samoga sebe. One noći kad je Isus bio uhvaćen, jedan od Njegovih najbližih sljedbenika, ribar oštrog uma Petar, najavio je da je bio spreman slijediti svoga učitelja pa bilo to u zatvor ili u smrt (Luka 22:33). No, za samo nekoliko sati, zatekao je sam sebe kako se je u nekoliko navrata odrekao ga se, do te mjere da je rekao da uopće ne poznaje čovjeka iz Galileje. Njegovo je pogrešno uvjerenje zabilježeno kao upozorenje nama.
Ljudi koji se pretvaraju imaju reputaciju da su licemjerni iu svojim molitvama (Matej 6:5-8). Ljudi istinske vjere koriste molitvu, ne da bi impresionirali druge, već kao iskreno hvala, priznanje grijeha i traženje pravih puteva i pomoći. Znaju da nedostatak molitve ne može biti izbor bilo kome tko želi razviti osobni odnos s Bogom. Kada Kristovi sljedbenici ne pokazuju svoju ovisnost o molitvi, oni svojim ponašanjem mogu izgledati kao i ostali svijet (Jakov 4.1-6). Isus je upozorio svoje učenike o ovoj opasnosti one noći kad je bio zarobljen. Kratko pauzirajući od svoje borbe u molitvi, pozvao ih je: "Stražite i molite da ne padnete u napast jer je duh srčan, ali je tijelo slabo." (Matej 26:41). Nisu razumjeli. Spavali su umjesto da mole i, za manje od nekoliko sati, svi su ga napustili.
Car David je bio čovjek istinske vjere. U ljubavi za Božji zakon isticao se kao netko tko je bio čvrsto odlučan izbjeći moralni i duhovni pad (Psalmi 1; 119:11). Sama Biblija priznaje da je on Bio čovjek po Božjem srcu (Djela 13:22). Međutim, uspjesi na polju duhovnih postignuća nisu spriječili Davida da postane preljubnik i ubojica. Jedne noći, dok su drugi vodili njegove bitke, a on uživao očiglednu sigurnost krova svoje palače, David je upotrijebio moć svoga položaja kako bi prisvojio ženu drugoga čovjeka. U trenutku neopreza, David je otkrio značenje izjave, "Jer koji misli da stoji neka se čuva da ne padne." (1. Korinćanima 10:12).
Kao učitelj srca, Isus je podsjetio da neispitan motivi mogu rezultirati u kompliciranim oblicima samoprevare. Mnogo godina prije, prorok Jeremija je priznao opasnosti "unutarnje tame" kada je napisao, "Srce je prevarno više svega i opako: tko će ga poznati?" (Jeremija 17:9). Moderna psihologija je potvrdila našu tendenciju da izbjegnemo emocionalnu bol kroz suptilne oblike prijenosa i osporavanja. Postoje dokumentirane navike srca, kojima nastojimo otupjeti bol stvarne ili lažne krivnje. Međutim, psihologija ne može promijeniti srce. Svi mi imamo razloga spajanje Caru Davidu u njegovoj molitvi: "Okušaj me, Bože, i poznaj srce moje, ispitaj me, i poznaj pomisli moje. I vidi jesam li na zlu putu, i vodi me na put vječni." (Psalmi 139:23-34)
Kristov narod ima duhovnog neprijatelja koji pokušava ga zbuni i neutralizira njihov utjecaj. Ovaj protivnik vodi rat slabljenja. Žrtve su mnogobrojne. Bezbrojni su kršćani onesposobljeni od strane onoga koji je daleko suptilniji i pametniji nego što oni misle. Iako ne može prisiliti kršćane da griješe, on i njegovi grijesi su u neprekidnoj potrazi za slabošću koja mu omogućuje upad u živote istinskih vjernika (Efežanima 4:27; 6:10-20). Poput grabežljivca traži ranjivi plijen (1. Petrova 5:8).
Ljudi se ne mogu razviti u duhovno zrele osobe radeći ono što izgleda prirodno. Niti mogu postati poput Krista ako su prepušteni sami sebi. Čak ni najsnažniji kršćani nisu nikad trebali biti ostavljeni sami. Isus je naučavao svoje učenike ne samo da obraćaju ljude, već da ih u potpunosti poduče Njegovim načinima (Matej 28:19-20). Nekoliko godina kasnije, apostol Pavao je usporedio Kristove sljedbenike s ljudskim tijelom, u kojem svi dijelovi ovise jedan o drugom (1. Korinćanima 12). Iako su mnogi u današnjem vremenu razvili duh samostalnosti, takvo ponašanje ne reflektira izvornu Kristovu namjeru za Njegovu crkvu. Jasno im je dao do znanja da ljude poziva ne samo sebi, već ih upućuje jedne na druge.
NA KRAJU ...
Nisi sam ako sumnjaš u autentičnost crkvenih ljudi koji ne ostavljaju dojam Kristovih sljedbenika. Međutim, imaj na umu da je pogrešno pretpostaviti da ljudi koji tvrde da su kršćani nisu originalni samo zato što njihovo ponašanje ne odgovara njihovim tvrdnjama.
Dobra je vijest što Bog spašava ljude svojom milošću (nezasluženo ljubaznost) pod jednim jedinim uvjetom vjere u Njegova Sina (Efežanima 2:8-10). Iako nikada nema dobrog opravdanja za bilo kojeg dosljednog kršćana živjeti u grijehu, činjenica da Bog spašava ljude koji sagriješi protiv Njega i prije i poslije nego što povjeruju u Njegovog Sina je dobra vijest za sve. Ako Bog može spasiti ljude poput ovih, onda također može spasiti i nas. On nudi oprost i vječni život svima koji priznaju koliko su sagriješili u namjeri da žive neovisno od Njega. On nudi nebesa svima koji vjeruju da je Krist umro za njihove grijehe te da je ustao iz mrtvih kako bi živio svoj život kroz svakoga koji vjeruje u njega (Rimljanima 4:5).